Od davnina, ljudi su navikli da koriste prirodne izvore toplote i prirodnu ventilaciju za sušenje materijala, potpuno ograničeni prirodnim uslovima i rezultirajući niskom produktivnošću. S razvojem proizvodnje, ove metode su postepeno zamijenjene umjetno kontroliranim izvorima topline i mehaničkom ventilacijom odvlaživanja.
Moderne sušilice su u početku koristile isprekidane, fiksne{0}}sušare. Sredinom-19. vijeka, upotreba tunelskih sušara označila je prelazak sa povremenog na kontinuirani rad. Rotacioni bubanj za sušenje efikasno mešaju čestice materijala, poboljšavajući kapacitet i intenzitet sušenja. Neke industrije su razvile sušare s kontinuiranim radom prilagođene njihovim specifičnim zahtjevima, kao što su bubnjeve za sušenje u tekstilnoj i papirnoj industriji.
Početkom 20. stoljeća, sušare za raspršivanje počele su da se koriste u proizvodnji mliječnih proizvoda, pružajući moćan alat za-sušenje tečnih materijala velikih razmjera. Počevši od 1940-ih, razvojem tehnologije fluidizacije, pojavili su se sušači s fluidiziranim slojem visokog -intenziteta i visoke-produktivnosti i sušači sa protokom zraka. Zamrzavanje{7}}sublimacije, radijacije i dielektrične sušare pružile su nova sredstva za ispunjavanje specifičnih zahtjeva. Daleko{9}}infracrvene i mikrotalasne sušare počele su da se razvijaju 1960-ih godina.
